Građani u svojoj muci i problemima, misle da ja mogu da budem izvor svih njihovih rješenja, priča lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević u emisiji “Iz drugog ugla” na Gradskoj RTV.

Foto: Skupština Crne Gore/ I.Šljivančanin, arhiva

Knežević ističe da dan započinje tako što mu pristižu poruke na sve moguće aplikacije – od zahtjeva za sastankom, do poziva za urgencije u Kliničkom centru.

„Ne samo da se time bavim, nego bi mogao i da liječim neke lakše bolesti. Građani u svojoj muci i problemima, misle da ja mogu da budem izvor svih njihovih rješenja. Ne postoji medicinska ustanova gdje nisam bio uključen i stvarno pokušavam da pomognem koliko je moguće, ali jednostavno to ponekad to nije moguće. Što se tiče zahtjeva za poslom i radnim angažmanom – to je već narodni folklor koliko toga ima“, kaže Knežević.

Dan mu takođe, kako kaže, završava sa identičnim porukama.

Ističe da se najljepše osjeća u Zeti i da tu planira da živi, a da je u Podgorici „na privremenom radu“.

„To koliko sam vezan za Zetu sam pokazao i pred izbore u Podgorici, kada su pokušali i uspjeli u namjeri da bez razgraničenja odvoje Zetu od Podgorice, a cilj je bio da se ja ne kandidujem za gradonačelnika, jer su znali da ja neću da promijenim prebivalište po cijenu ne znam kakve funkcije u Podgorici. To sam demonstrirao na način kada se Zeta odvojila od Podgorice, a ja nisam promijenio prebivalište, iako sam bio glavni favorit da budem izabran za gradonačelnika Podgorice. Ne žalim zbog toga. Zeta je mjesto koje je puno istorije, koje ima brojne potencijale za razvoj i mjesto gdje se najprijatnije osjećam“, poručuje Knežević.

Prema njegovim riječima, Zeta je „neiscrpno mjesto za različite doživljaje“, istakavši da mu je djetinjstvo bilo interesantno, poput Toma Sojera. Dijete je prosvjetnih radnika. Knežević navodi da je u mladosti imao frizuru na lokne, kazavši u šali da je Dritan Abazović „malo dijete“ za njega što se tiče loknaste kose. Za sebe kaže da je bolji književnik nego političar.

Oženjen je i otac jednogodišnjeg djeteta. Roditeljstvo je, kako kaže, uticalo na to da bude smireniji.

„Sada imam taj osjećaj da se na kraju dana osjećam ispunjenije i da dijete dođe kao neka vrsta energetskog balansa, koje u potpunosti anulira sve ono što je u toku dana bilo teško i opterećujuće. Nadam se da se moje dijete neće baviti politikom, jer to ne bi poželio ni krvniku“, ističe Knežević.

Kaže da su drugi govorili da je bio talentovan za fudbal, te da su ga zvali Sinjori, po bivšem italijanskom fudbaleru Đuzepeu Sinjoriju, koji je tresao mreže u italijanskoj Seriji A.

„Sinjori je bio fantastični lijevak, tri puta bio najbolji strijelac Serije A. Zavolio sam ga jer nikad nije prešao neki od najvećih klubova. Kad god bi dao neki gol, znao sam da protivnike provociram sa vikom ‘Sinjori, Sinjori’, pa su me tako i prozvali Sinjori. Dva puta su mi lomili ključnu kost, jednom ruku i imam meniskuse i u lijevom i u desnom koljenu. Fudbalsku karijeru sam dobro platio i rano završio, što se tiče profesionalne karijere, ali sam nastavio rekreativno da igram“, priča Knežević.

O tome kako je dobio nadimak Pipun, Knežević ističe da je to bio pogrdan naziv jednog dijela Podgoričana za Zećane sredinom prošlog vijeka.

„Taj nadimak mi je direktno dao, odnosno tako me prozvao bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša na jednom skupu u Zeti, misleći da će tako da me uvrijedi zato što sam iz Zete. Ponosan sam i porodicom i mjestom odakle dolazim. Znam da su tada mnogi Zećani, koji su bili na tom skupu DPS-a, napustili skup, jer su to doživjeli uvredom za Zećane“, navodi Knežević.

Podsjeća i da je 2018. godine bio u zatvoru više od tri mjeseca, te da je 2020. četiri mjeseca bio u kućnom pritvoru.

Najteži trenutak u životu, nakon smrti oca i strica, kako kaže, je hapšenje majke, navodeći da su je uhapsili samo zbog toga što ih je klela.