Tačno prije godinu, u prasak zore, u Skupštini je izglasana 44. Vlada Crne Gore, na čelu sa premijerom Milojkom Spajićem.

Foto: Saša Matić, gov.me

Sve je počelo tako što Spajić nije ni pročitao čitav ekspoze, nakon čega je njegov kabinet podržalo 46 poslanika, od kojih njih 13 tada nijesu sljedovala ministarska mjesta. Godinu kasnije, u pitanju je najglomaznija Vlada na kontinentu, a u parlamentarnoj većini je 54 poslanika.

Šta se u proteklih godinu promijenilo, a šta nije?

Koalicija “Za budućnost Crne Gore” i formalno je postala dio izvršne vlasti, a zajedno sa njom – nakon polugodišnjeg odsustva – ministarska mjesta opet su pripala i Bošnjačkoj stranci.

Evropski integracioni proces pomjeren je sa mrtve tačke. Međutim, istovremeno, Crna Gora je danas jedina država koja stremi članstvu, a čijem je vicepremijeru zabranjen ulazak u jednu članicu Evropske unije. Uzgred, i predsjedniku Skupštine.

Dobijen je pozitivan IBAR, u izvještaju Evropske komisije ima pozitivnih momenata, ali je ukazano i na mnoge boljke.

Nakon godinu, pitanje je da li sporazum na bazi kojeg je formirana vlast uopšte više i važi. Pitate li vicepremijera Nika Đeljošaja, reći će da je taj akt do danas potpuno urušen.

Nedavno se dogodilo i da dio ministara jednostavno – napusti sjednicu Vlade.

Vlada ni u jednom segmentu nije odmakla od stare, dobre prakse partijskih zapošljavanja. Glomazna javna uprava postala je još glomaznija, a iz sedmice u sedmicu nižu se partijska namještenja – posljednji u nizu je, recimo, Predrag Bulatović.

Unutar većine svjedočimo gotovo konstantnim mimoilaženjima. Neka od najdramatičnijih bila su ona o vršiocu dužnosti uprave policije, kada je ministar Danilo Šaranović “tužio rješenje Vlade”, a već neko vrijeme traje prepucavanje na relaciji Albanski forum – “Za budućnost Crne Gore”.

Vlada Crne Gore ima poseban resor zadužen za – odnose sa Skupštinom. To će najbolje reći o ‘kreativnosti’ izvršne vlasti prilikom raspodjele partijskog plijena. Jer, pored premijera, u Vladi je trenutno čak sedam premijera i 24 ministara. Mnogi građani, čak i oni koji prate političke procese, ni ne znaju neke od njih.

Računajući i direktore i savjetnike, dodao bi Dritan Abazović, onda je na funkcijama u Vladi tačno 197 ljudi.

Foto: Đorđe Cmiljanić, gov.me

Godina je zaokružena implementacijom programa “Evropa sad 2” – zarade su veće, Vlada još nije uvjerila sve kako u budućnosti penzije neće biti ugrožene, a PDV je za neke djelatnosti uvećan. No, ono što zabrinjava – ulaganja nema i već godinama nema značajnijih investicija.

Građane brine rast cijena. Vlada je učinila određene napore, ali – cijene i dalje rastu i to je činjenica sa kojom se iznova suočavamo, bilo da ulazimo u maloprodajne objekte ili da gledamo vrijednosti nekretnina.

Turistička sezona nije nadmašila prošlogodišnju, ali se povodom toga nije dizalo mnogo prašine.

Uglavnom na bazi naslijeđenih projekata, u mandatu ove Vlade Crna Gora je osigurala sredstva za pojedine infrastrukturne projekte iz fondova EU. Ipak, druga dionica autoputa kasni – jer, Spajić je sam najavio kako će prvi ašov na trasi Mateševo – Andrijevica biti ‘poboden’ u septembru.

Dok slušamo o značaju saobraćajne povezanosti, Crna Gora u sve većoj mjeri postaje nevidljiva avio-destinacija. Uprkos položaju, turističkom značaju, činjenici da imamo dva aerodroma – situacija je sve gora. Doduše, taj ‘grijeh’ ne ide samo na dušu aktuelne vlasti, već i onih prije nje. Iako je nova uprava Aerodroma Crne Gore ulagala napore, svi koji predstojeće zime budu željeli low-costom ka Zapadu, uglavnom će morati do Tirane. Jer, broj destinacija ka kojima će letjeti WizzAir i RyanAir iz Podgorice može se prebrojati na prstima.

U Crnoj Gori su u međuvremenu spaljivane lutke pisaca, otkrivani spomenici pod tuđim zastavama, preimenovane ulice uz negodovanje susjedne države, neistomišljenicima je prijećeno da će “sa njima kao sa Turcima”, predsjednici opština kliču “dogodine u Prizrenu”, a jedna od ključnih partija vlasti i dalje je vrelo polarizujućih i antievropskih ideja – neprestano izviru teme od eura za kapelu na Lovćenu do rezolucija, od akata o stranim agentima do onih najaktuelnijih, a sada i najviši državni funkcioneri poručuju kako ne priznaju Kosovo.

Dogodi se i da vicepremijer ‘zaboravi’ da tokom posjete susjednoj državi iza njega nema zastave države koju predstavlja, pa i da premijer na otvorene kritike EK povodom načina izbora generalnog direktora RTCG, i uz mnoštvo presuda koje govore kako je taj proces bio nezakonit, odgovori – za inspekciju rada je sve po zakonu…

Dok nas čelnici bezbjednosnih struktura uvjeravaju kako je situacija nikad bolja, a građani sve sigurniji, danas u tom sektoru vlada potpuni haos. Ministar odbrane želi da razriješi načelnika generalštaba Vojske Crne Gore, a povraci nezakonito smijenjenog Zorana Brđanina na mjesto direktora Uprave policije gotovo su postali konstanta. Doduše, proteklih smo dana dobili nagovještaj kako bi Brđanin mogao biti smijenjen ili podnijeti ostavku, a zauzvrat dobiti poziciju u – državnom preduzeću.

Kriminalni obračuni su nastavljeni, ne zna se ni ko je počinio nedavno ubistvo na Cetinju, a gotovo je zaboravljena informacija od ljetos, o slučaju silovanja djevojke u Nikšiću. Četiri mjeseca kasnije, osumnjičeni je i dalje u bjekstvu.

Foto: Đorđe Cmiljanić, gov.me

Aktuelnu situaciju u okolini Bijelog Polja nećemo komentarisati – jer, upravo se naš medij svih ovih dana trudi da o njoj izvještava isključivo informativno i bez kritičkog stava. Interes da odbjegli Alija Balijagić bude priveden pravdi u ovom je momentu najbitniji. Analiza slučaja i kritika javnosti, čini se, tek će uslijediti pošto potraga bude završena.

Obrazovanje i prosvjeta, zbog ažurnog rada resorne ministarke, djeluju kao oblasti u kojima ima nade. No, tu nadu katkad znaju poljuljati slučajevi vršnjačkog nasilja, pri čemu ono biva sve surovije.

Kultura je bolna tačka. Ne samo kada je ova vlast u pitanju, nego već decenijama. Nadajmo se kako ćemo za početak čuti da komisije naših državnih institucija više ne odbijaju filmove koji nižu nagrade na prestižnim festivalima, uključujući i onaj u Kanu. A i da nadležni u već pomenutom spaljivanju lutaka pisaca neće prepoznati “šarm Mediterana”, već da će odlučno reći da je takva vrsta ‘obračuna’ nedolična.

Ministar sporta ima mišljenje o spomenicima i jeziku, ali kada košarkašice igraju bitne pretkvalifikacije za Mundobasket – tada nema novca, iako prethodno obeća kako će to ‘biti završeno’. Tako smo makar čuli ljetos od predsjednice KSCG Jelene Dubljević. Ulaganja u bitniju sportsku infrastukturu nema – izuzetak su stadioni, ali to su mahom investicije FSCG ili vlasti iz prošlih mandata.

Iako deklarativno posvećena ‘pomirenju’ i temama koje ‘ne polarizuju’, u Vladi je mnoštvo članova koji će odmah ‘zagrmjeti’ kako bi prekorili odluku njenog resora kojom se, uz citiranje zakonskih odredbi, odbija gradnja Amfilohijevog spomenika u Beranama. I ministarka kulture će stoga odmah tu odluku i preinačiti. A kada je stavi na dnevni red – ministri koji pripadaju nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca napustiće sjednicu Vlade. Ne pretjerujemo – to se zaista dogodilo, upravo tim redosljedom.

Ostavka je i dalje nepoznat pojam u našoj javnoj upravi. Osim ako izuzmemo situacije u kojima funkcioneri pod uticajem alkohola izazovu udese, vozeći službena kola.

Činjenica je kako danas imamo premijera koji ne komunicira sa predsjednikom države. A ne tako davno, zajedno su nam obećavali “put na Kubu, dvije krave ili nova polovna kola”.

Činjenica je i da opozicija već duže tvrdi kako je stvarni premijer neko drugi – pri čemu prstom uglavnom upiru ka Andriji Mandiću. A ovaj se, makar tokom sjednica Skupštine nalik ovonedjeljnoj, i ne trudi da se mnogo suprotstavi takvim navodima.

No, isto tako, činjenica je da ova Vlada, uprkos potpunoj ideološkoj heterogenosti i mimoilaženjima kojih je bilo, za sada opstaje.