Nedavna studija istraživača sa Slobodnog univerziteta u Amsterdamu otkrila je da u 62 odsto slučajeva i ljudi i vještačka inteligencija mogu da razlikuju da li je smijeh izazvalo golicanje ili nešto drugo.

Foto: Ilustracija/Pexels.com 

Darvin je mislio da je smijeh izraz radosti, a neurobiolog Jak Panksep, koji je mnogo radio sa sisarima, mislio je da je to poziv na igru. Ali koja je svrha smijeha? Ko i šta nas zasmijava?

Šta se dešava u našim tijelima kada se smijemo?

Smijeh je neverbalna emocionalna vokalizacija i nastaje prvenstveno tako što proizvodi veoma velike, pojedinačne kontrakcije međurebarnih mišića. To su mišići koje koristimo kada dišemo, kada govorimo i oni nam pomažu da proizvodimo stalan protok vazduha kroz govorni aparat, kako bismo mogli da ispuštamo zvuk. Kada se smejemo kreću se potpuno drugačije, objašnjava profesorka Skot.

Govor zahtijeva kontinuiran protok vazduha, a smijeh se sastoji od snažnih, kratkih izbacivanja vazduha. Svako „ha“ predstavlja zasebnu kontrakciju. Za razliku od ljudi, koji se smiju samo prilikom izdisaja, drugi primati, poput šimpanzi, smiju se i prilikom udisaja i prilikom izdisaja, što proizvodi mekši zvuk. Ljudske bebe se takođe u početku smiju na sličan način kao primati, pre nego što razviju sposobnost kontinuiranog smijeha zasnovanog na izdisaju.

„Ako počnete jako da se smijete, te kontrakcije bi mogle da naiđu jedna na drugu i tada istisnete vazduh iz pluća, što kod ljudi sa kardiovaskularnim problemima može biti relativno rizično“, napominje doktorka.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Zašto nam je lijepo kad se smijemo?

U osnovi smijeha mnogo toga zavisi od hemijskih reakcija, napominje prof. Skot.

Smijeh donosi i brojne fiziološke koristi. Brzo smanjuje nivo adrenalina, što dovodi do opuštanja organizma. Čak i iščekivanje smijeha može da snizi nivo stresa.

Tokom vremena, smijeh smanjuje i nivo kortizola, hormona stresa, dok povećava oslobađanje endorfina, prirodnih analgetika tijela, koji stvaraju osećaj zadovoljstva i povećavaju toleranciju na bol.
 
Zašto se ljudi smiju na toliko različitih načina – od grohotnog smeha do tihog kikotanja, često izazvanog najobičnijim stvarima? Istraživanja pokazuju da je smijeh veoma čest u društvenim interakcijama. U prosjeku, ljudi se nasmiju sedam puta u roku od deset minuta razgovora sa nepoznatim osobama, dok u druženjima sa prijateljima smeh zauzima čak 10 odsto ukupnog vremena razgovora.

Zanimljivo je da šimpanze takođe pokazuju različite vrste smijeha, u zavisnosti od konteksta – golicanje, na primjer, proizvodi smeh koji se razlikuje od onog koji koriste za podsticanje na igru.

Robert Provin, pionir u istraživanju smeha, naglašavao je važnost proučavanja smeha u prirodnom okruženju, što je nazivao „naukom trotoara“. Smatrao je da je smijeh najbolje posmatrati u svakodnevnom životu, slično načinu na koji naučnici koji proučavaju primate proučavaju majmune.

Dr Sofi Skot, profesorka kognitivne neuronauke na Univerzitetskom koledžu u Londonu, istražuje neurobiologiju vokalne komunikacije, uključujući smijeh. Međutim, priznaje da je izazivanje autentičnog smijeha u laboratorijskim uslovima izuzetno izazovno. Smeh je situacioni i ljudi rijetko ispoljavaju spontanost kada znaju da su predmet posmatranja. Zato istraživači često moraju da opuste i „zagriju“ ispitanike, slično kao što komičari pripremaju publiku.