Bez obzira na to koji jezik govorite, muzika vas navodi da ustanete i pokrenete se.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

Ili se bar tako mislilo do sada. Neke kulture možda nemaju potrebu za pjesmom i plesom, a kako se čini na osnovu novih istraživanja, neke su na ivici da izgube „svoj ritam“ jer njihov tradicionalni muzički identitet pada u zaborav toliko da su ugrožene čak i uspavanke za djecu.

Glavni zaključak novog istraživanja koje su sproveli antropolozi Manvir Sing, sa Univerziteta Kalifornije u američkom gradu Dejvisu, i Kim Hil, sa Državnog univerziteta u Arizoni, je da muzika i ples možda nisu prisutni kod svih kultura.

Istraživanje je zasnovano na desetogodišnjem praćenju ponašanja pripadnika sjevernog plemena Ačej, iz Paragvaja.

Tokom čitavog perioda istraživači nisu uočili da iko pjeva bebama, niti da pleše. Očigledno je da to nije nešto što u plemenu znaju da rade, što dovodi u pitanje većinu prethodnih istraživanja na tu temu.

„Ples i uspavanke i druge pjesme namenjene deci smatraju se univerzalnim, što je gledište podržano rezultatima brojnih studija sprovedenih na različitim kulturama, uključujući i moje istraživanje. A ovaj zaključak donosi nove informacije u teorije evolucije o poreklu muzike“, navodi Sing.

Pjevanja jeste bilo, ali uglavnom kada su ljudi bili sami, otkrili su istraživači. Žene su pjevale o voljenim osobama koje su preminule, dok su pjesme muškaraca (koji su pjevali češće) bile prvenstveno o lovu.

Istraživači imaju nekoliko hipoteza kojima objašnjavaju šta se dogodilo. Koncepti plesa i pjevanja maloj djeci su možda izgubljeni tokom vremena kada je populacija plemena Ačej opala, ili kada su bili smješteni u rezervatima.

Na osnovu razgovora obavljenih sa nomadskim lovcima-sakupljačima, druga znanja i običaji poput paljenja vatre, upotrebe magijskih rituala u lovu i poliginije, takođe su nestali tokom vremena na isti način.

Foto: Ilustracija/Pixabay.com 

„Nije da sjeverni Ačeji nemaju potrebu za uspavankama. Roditelji iz ovog plemena i dalje smiruju nervozne bebe. Koriste razigrani govor, smješne grimase, smeju se i kikoću. S obzirom na to da se pokazalo da uspavanke umiruju bebe, roditelji bi ih vjerovatno smatrali korisnim“, objašnjava Sing.

Takođe je primjetno da Ačeji sa juga, koji su blisko povezani sa plemenom koje je posmatrano tokom studije, imaju ples i grupno pkevanje. Moguće je da su i njihovi sjeverni rođaci praktikovali ovakva ponašanja, nekada davno.

Iako ova studija pokriva samo jednu grupu ljudi, čini se da uspavanke i ples možda nisu urođeni za sva ljudska bića. Smijeh je, na primjer, nešto što svi radimo i što ne treba da se uči.

Razdvojiti šta radimo, a šta ne radimo prirodno, bez uticaja bilo koga drugog, važno je za razumijevanje evolucije naše vrste – i načina na koji smo stekli prednost u odnosu na druge životinje.

Međutim, istraživači ne žure sa čvrstim zaključcima bez obzira na to što su proveli godine u proučavanju sjevernih Ačeja. Biće zanimljivo vidjeti da li će antropolozi otkriti još neke zajednice čijim pripadnicima nikada ne pada na pamet da plešu ili pjevaju uspavanke.

„Ovo ne opovrgava mogućnost da su ljudi genetski evoluirali, to jest adaptirali se za ples i reagovanje na uspavanke. Međutim, nalazi ukazuju na to da je kulturni prenos mnogo važniji za održavanje tog ponašanja nego što su mnogi istraživači, uključujući i mene, pretpostavljali“, zaključuje Sing.

Istraživanje je objavljeno u stručnom časopisu Current Biology.