Studentkinja FCJK-a za portal Kolektiv.me, govori o pozivu koji je izabrala, strahu koji je pobijedila i montenegristici koja, kaže, najviše strada kad je ostavimo bez pažnje.

Foto: privatna arhiva, ustupljena fotografija

Nije lako zamisliti da je neko ko danas govori sa ovakvom jasnoćom i sigurnošću — studije započeo u tišini sumnje.

Sofija Lopičić, dobitnica nagrade Prijestonice Cetinje, priznaje da je na početku vjerovala da je svaka knjiga prevelika, svaki korak pretežak, a svaka riječ koju izgovori – manja od tuđih.

„Imala sam izrazito malo samopouzdanja“, kaže. 

„Bila sam uvjerena da neću pokupiti ni djelić znanja koje je oko mene.“

Ipak, postoje trenuci koji djeluju sasvim obično, a kasnije se pokažu presudnim. Za nju je to bio hladan januarski dan, stepenice fakulteta i profesor koji, prolazeći pored nje, izgovara rečenicu koju nije zaboravila četiri godine:

„Koleginice, nema čega da se stidite.“

„To je bio trenutak kada sam prvi put povjerovala da možda ipak mogu“, prisjeća se kroz osmijeh. „Nijesam tada bila sigurna ni u svoje znanje ni u sebe. Tek sam počinjala. I upravo ta mala, gotovo usput izgovorena rečenica pomjerila me iz mjesta.“

Danas, sa završenim studijama i tri nagrade iza sebe, smije se kako je na prvim ispitima željela samo „šesticu“. „Bilo mi je važno da znam, ne da imam ocjenu. A onda mi je znanje donijelo i ocjene — i sve ostalo.“

I danas se često se prisjeća tih profesorovih riječi.

 "Moram vjerovati u svoj rad i trud, te u svoje znanje koje moram znati primijeniti bez straha i ustručavanja. Bez toga – ne vrijedi."

Priznaje da je, prije nego što je odabrala svoj put, željela sve: glumu, likovnu akademiju, psihologiju, filozofiju.

„Imala sam osjećaj da ne smijem da se odlučim, jer ću nešto propustiti.“

Na kraju ju je privukao Fakultet za crnogorski jezik i književnost — mjesto za koje kaže da je ujedinilo sve ono što voli.

„Upisala sam zbog književnosti. A onda me je kroz vrijeme osvojila lingvistika. Pokazalo se da ono čime želim da se bavim nije samo estetika jezika, nego i sve ono što on otkriva o nama.“

Za nekoga ko je studirao jezik, očekivano je da najviše čita. Ali kod nje je čitanje postalo i način disanja.

„Inspiracija mi nije dolazila samo iz književnih tekstova. Naučni radovi, lingvističke teorije, eseji — sve me zanimalo. Nisam birala žanrove.“

U posljednje vrijeme, kako kaže u razgovoru za naš portal, najviše je inspiriše način na koji ljudi govore i način na koji se jezik mijenja.

„Lingvistika mi je dala alat da razumijem obrasce. A kada jednom naučiš da ih prepoznaješ, više nikada ne možeš da gledaš svijet istim očima.“

"Glavnu inspiraciju, pa i motivaciju crpim iz javnog diskursa. Činjenica da jezik igra presudnu ulogu u oblikovanju naše svakodnevnice, motiviše me da nastavim s radom kako bih vremenom prikupila znanje koje će mi omogućiti raskrinkavanje ideologija, naročito onih negativnih. Smatram da je takav angažman u ovome trenutku u Crnoj Gori neophodan. Upravo kroz takvo djelovanje bih voljela da doprinesem svojoj zemlji, ali i ukažem da je uloga jezika u jednom društvu mnogo veća nego što obično percipiramo."

Pet godina studiranja opisuje kao „lijepu vrstu zatvorenosti“: kuća – fakultet – biblioteka – pozorište – predavanja. „To je bila moja rutina. Hermetički krug, ali pun života.“

Foto: privatna arhiva, ustupljena fotografija

Nije joj bilo teško da provodi sate među knjigama. 

„Da je bilo drugačije, vjerovatno ne bih završila kao najbolja. Ljubav, dosljednost i odricanje — to je jedina formula koju imam.“

Iako je često pitaju o položaju crnogorskog jezika, njena perspektiva nije politička, već profesionalna.

O montenegristici govori tiho, ali sigurno — kao neko ko je posvetio pet godina njenom učenju, a planira mnogo više njenom proučavanju.

„Stalno se bavimo onima koji je negiraju“, kaže. „A istina je mnogo jednostavnija: montenegristiku najviše ugrožava ravnodušnost, ne osporavanje.“

Objašnjava to vrlo jasno:

„Mi smo glasniji onda kada se neko oglasi protiv crnogorskog jezika nego onda kada neko za njega radi. Kritiku dijelimo danima, a rad stručnjaka gotovo da i ne primijetimo.“

Ono što nju lično brine nije politička buka nego — praznina.

„Voljela bih da imamo više savremenih knjiga za djecu i mlade, više savremenih autora, više naslova koji mogu da formiraju jezički osjećaj naše djece. Jezik živi samo ako ga hranimo. To je važno za svaki jezik, ne samo za crnogorski. Jezik ne živi u deklaracijama nego u priči, u igri, u knjizi koju dijete nosi u rancu.“

Ne zagovara purizam, niti strah od promjena: „Jezik mora da diše. Samo treba da ga njegujemo, ne da ga sputavamo.“

Najbliža budućnost je jasna — master rad. Poslije toga, kaže, ne žuri da se definiše.

„Vjerovatno ću se baviti naučno-istraživačkim radom. Privlače me kognitivna lingvistika, sociolingvistika, diskurs. Ali isto tako, voljela bih da imam slobodu da pronađem svoje mjesto. Možda fakultet, možda civilni sektor — vidjeću.“

Za one koji tek ulaze u svijet jezika, ima savjet koji je i sama slijedila.

"Čitajte široko, i  ono što volite i ono što ne volite. Čitajte i ono što vas nervira. Sve što vas izaziva gradi vas.“

I, možda još važnije: živite i van knjiga.

„Humanistika nema smisla ako vas ne pokrene da budete dio svijeta, ne samo njegov posmatrač.“