Dan uoči revanša osmine finala Lige šampiona protiv Real Madrida, u trenutku kada je Mančester siti već bio u ozbiljnom zaostatku od 3:0, logika bi nalagala zatvorena vrata trening centra, detaljne taktičke pripreme i pokušaj da se pronađe makar tračak nade protiv najtrofejnijeg kluba Evrope, ali Pep Gvardiola je još jednom odlučio da ide putem koji rijetko ko drugi bira i dao je igračima slobodan dan.

Foto: YouTube screenshot/BT Sport

Takva odluka nije samo iznenađenje, već i svojevrsna potvrda filozofije trenera koji je godinama gradio karijeru na drugačijem razmišljanju, na potezima koji često djeluju kao šahovski gambiti u svijetu fudbala, ali koji u posljednje vrijeme sve češće otvaraju pitanje da li ta ista hrabrost ponekad prelazi granicu između genijalnosti i nepotrebnog rizika.

U sezoni u kojoj Siti polako gubi korak za Arsenalom u Premijer ligi, dok istovremeno visi nad ambisom eliminacije iz Evrope, sve više pažnje usmjereno je ka odlukama katalonskog trenera, čiji su izbori postava i taktičkih rješenja postali tema rasprava, uz narativ koji se sve glasnije provlači – da čovjek koji je definisao moderni trenerski pristup možda više nema istu sigurnost u ključnim momentima.

Iako iza sebe ima tri osvojene Lige šampiona i čak 12 titula u ligama Španije, Njemačke i Engleske, Gvardiolu i dalje prati etiketa trenera koji u velikim utakmicama zna da "previše razmišlja“, naročito na evropskoj sceni, što je percepcija koju on otvoreno odbacuje, ali koja se iznova vraća kroz konkretne primjere.

Sjećanja na Bajern iz 2014. i ofanzivnu postavku protiv Real Madrida, na duel sa Lionom 2020. kada je uveo Erika Garsiju u ključnom trenutku, ili finale protiv Čelsija 2021. kada je Ilkaja Gundogana koristio kao zadnjeg veznog, i dalje su dio te priče koja prati svaki njegov veliki meč.

Djelovalo je, makar na kratko, da je ta faza iza njega, posebno tokom pohoda na titulu Lige šampiona 2023. godine, kada je Siti sa stabilnim i jasno definisanim sistemom nadigrao i Real Madrid i Bajern, prije nego što je u finalu slomio Inter, ali posljednji dueli protiv Reala ponovo su otvorili stare dileme.

Nakon eliminacije 2024. godine na penale, koja se mogla pripisati i nesreći, te prošlosezonskog poraza uz veliku ulogu Kilijana Mbapea i loše forme Sitija, činilo se da će ovaj put Gvardiola pristupiti dvomeču opreznije, ali se dogodilo upravo suprotno.

U Madridu je odlučio da promijeni strukturu tima koja je donosila rezultate, odustajući od ustaljene zadnje linije u kojoj su igrali Rajan Ait-Nuri, Mark Gehi, Ruben Dijas i Mateuš Nunješ, kao i od veznog balansa koji su davali Niko O’Rajli, Bernardo Silva i Rodri, trio koji je bio temelj serije od šest uzastopnih pobjeda u februaru.

Takva odluka otvorila je prostor koji Real Madrid nije propustio da kazni.

O’Rajli, vraćen na poziciju lijevog beka nakon dva mjeseca, našao se u direktnom duelu sa Federikom Valverdeom i bio izložen već kod prvog gola, dok je vezni red Sitija djelovao razbijeno i nedovoljno kompaktno, što je omogućilo Realu da kroz tranziciju dolazi do šansi gotovo bez otpora.

Gvardiola je nakon meča pokušao da odbrani svoju odluku, naglašavajući dominaciju Sitija u prvih 20 minuta i tvrdeći da je Real bio efikasan iz minimalnog broja prilika, ali brojke govore drugačije, sedam udaraca domaćina naspram četiri gostiju, uz promašeni penal Vinisijusa Žuniora koji je mogao da dodatno produbi razliku i praktično zatvori dvomeč.

U takvom kontekstu, priča o Gvardiolinim taktičkim iznenađenjima ponovo dobija na težini, jer ono što je nekada donosilo prednost i element nepredvidivosti, sada sve češće djeluje kao faktor koji protivnici koriste, posebno kada je na drugoj strani tim poput Real Madrida, koji ne oprašta ni najmanju pukotinu u sistemu.