Advokat kazao da njegov branjenik "bez traga, indicije ili dokaza već tačno 343 dana boravi u pritvoru"

Foto: Ilustracija/ Pixabay

Advokat Miroje Jovanović, branilac Danila Mandića, odgovorio je na tekst "Ustavni sud 'presudio' Mandiću prije presude?", objavljen u "Vijestima", kao i na portalu Vijesti pod naslovom: „Ustavni sud 'presudio' prije presude: Tanka linija između zaštite prava i presuđivanja u slučaju Danila Mandića“.

Ustavni sud 'presudio' prije presude? Tanka linija između zaštite prava i presuđivanja u slučaju Danila Mandića

“'Ko sudi i pravdu dijeli, vazda nekoga povrijedi.' (Sula Radov, moj Komanin) Kao branilac Danila Mandića koji bez traga, indicije ili dokaza već tačno 343 dana boravi u pritvoru, uvodno želim naglasiti da nimalo ne zavidim kolegama i 'izvorima' koji su bez uvida u konkretne spise pokušali da komentarišu predmet na koji se odnosi predmetni tekst. Svi detalji sva tri ustavnosudska postupka poznati su isključivo sudijama Ustavnog suda Crne Gore, Višem sudu u Podgorici i meni kao autoru sve tri ustavne žalbe. Posebno je važno naglasiti da tri odluke Ustavnog suda, o kojima je riječ u predmetnom tekstu, nijesu nastale proizvoljno niti izolovano, već proističu iz tri zasebne ustavne žalbe koje se odnose na produženje pritvora nakon podnošenja optužnog predloga. Navedene ustavne žalbe predstavljaju obimne i detaljno obrazložene podneske, pri čemu prva ustavna žalba sadrži 148 strana kucanog teksta, druga 143 strane, dok treća obuhvata 164 strane kucanog teksta, što jasno ukazuje na složenost pravnih pitanja koja su u njima otvorena i analizirana", navodi Jovanović u odgovoru.

Ni Sud u Strazburu niti bilo koji domaći organ bilo koje države članice Savjeta Evrope, dodaje, nisu ovlašćeni da mijenjaju, preinačuju ili derogiraju odredbe utvrđene Konvencijom, već su ovlašćeni isključivo da ih tumače radi utvrđivanja namjere autora Konvencije, u svjetlu opštih pravnih načela.

"Navodi iz predmetnog teksta, prema kojima pojedine sudije Ustavnog suda Crne Gore zastupaju stanovište da pitanje postojanja osnovane sumnje ne bi trebalo da bude predmet ustavno-sudske kontrole u punom obimu, teško se mogu uskladiti sa kontinuiranom i dosljednom praksom Suda u Strazburu, koja se decenijama unazad upravo zasniva na suprotnom pravnom pristupu", navodi advokat.

Sud u Strazburu, kako je kazao, u svojoj ustaljenoj praksi polazi od toga da postojanje osnovane sumnje da je lice izvršilo krivično djelo predstavlja conditio sine qua non zakonitosti pritvora, odnosno prvi i neizostavan preduslov svake dalje ocjene zakonitosti lišenja slobode.

"Da se ne radi o izolovanom ili sporadičnom pravnom stavu, već o trajnom i kontinuiranom standardu, potvrđuje i presuda Suda u Strazburu u predmetu Hovhannisyan i drugi protiv Jermenije (predstavke br. 72645/16, 24326/17, 37868/17 i 55566/19), koju je donijelo Petо odjeljenje Suda 26. februara 2026. godine (dakle od prije mjesec dana), u kojoj je još jednom ponovljeno da postojanje osnovane sumnje ostaje temelj zakonitosti produženog pritvora, ali da nakon određenog proteka vremena ona sama više nije dovoljna, već domaći sudovi moraju iznositi dodatne, relevantne i dovoljne razloge koji opravdavaju dalje trajanje pritvora. U istoj presudi Sud je naglasio da je svaki period lišenja slobode, bez obzira na njegovo trajanje, dužan biti uvjerljivo opravdan konkretnim razlozima, te da se obaveza davanja takvih razloga primjenjuje već od prve odluke o pritvoru", napominje Jovanović.

"Kako bih bio još konkretniji i jasniji, bukvalno prije deset dana Sud u Strazburu je u presudi u predmetu Çakar i drugi protiv Turske (predmeti br. 2541/19 i drugi), od 17. marta 2026. godine, ponovo izričito naglasio da postojanje osnovane sumnje da je lice izvršilo krivično djelo predstavlja conditio sine qua non zakonitosti produženog pritvora, odnosno prvi i neizostavan uslov svake dalje ocjene zakonitosti lišenja slobode (vidjeti paragraf 13 navedene presude). U istoj presudi Sud je dodatno naglasio da razlozi za pritvor moraju biti konkretni i individualizovani, te da obrazloženja koja su apstraktna, uopštena ili stereotipna ne mogu predstavljati dovoljan osnov za dalje lišenje slobode (vidjeti paragrafe 17 i 18 navedene presude)", dodaje on.

Kaže da su upravo takva - "apstraktna, uopštena i stereotipna" sva rješenja o produženju pritvora Danilu Mandiću.

Jovanović je rekao da je, u tom smislu, teško prihvatiti "pojednostavljene interpretacije" prema kojima bi pitanje osnovane sumnje moglo biti isključeno iz domena ustavno-sudske kontrole zakonitosti lišenja slobode, jer bi takav pristup bio "u očiglednoj suprotnosti sa standardima koji su ne samo ustaljeni kroz dugogodišnju praksu Suda u Strazburu, već su potvrđeni i u njegovoj najnovijoj sudskoj praksi."

"Prilikom ocjene da li je dostignut minimalni standard razumnosti (osnovanosti) sumnje koji je potreban za lišenje slobode pojedinca Evropski sud za ljudska prava u Strazburu – uzima u obzir opšti kontekst činjenica konkretnog slučaja, uključujući status podnosioca predstavke, slijed događaja, način na koji su istrage sprovođene, kao i postupanje vlasti (Ibrahimov i Mammadov protiv Azerbejdžana, 2020, paragrafi 113–131. 'Razumnost' tj. osnovanost sumnje na kojoj mora biti zasnovano lišenje slobode predstavlja suštinski dio zaštitne mjere predviđene članom 5 § 1 (c) (Selahattin Demirtaş protiv Turske (br. 2) (Veliko Vijeće Suda), 2020, paragraf 314; Mehmet Hasan Altan protiv Turske, 2018, paragraf 124; Fernandes Pedroso protiv Portugala, 2018, paragraf 87). Sama činjenica da je sumnja formirana u dobroj vjeri nije sama po sebi dovoljna (Sabuncu i drugi protiv Turske, 2020, paragraf 145). Razumna/osnovana sumnja mora postojati u trenutku hapšenja i početnog zadržavanja, ali se takođe mora pokazati, u slučajevima produženog lišenja slobode, da je sumnja opstajala i ostala 'razumna' tokom cijelog trajanja zadržavanja (Selahattin Demirtaş protiv Turske (br. 2) (Veliko Vijeće Suda), 2020, paragraf 320; Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, 2014, paragraf 90). Sumnje moraju biti opravdane provjerljivim i objektivnim dokazima. Neodređene i opšte reference u odlukama redovnih sudova na određenu zakonsku odredbu ili na spise ili dijelove spisa predmeta ne mogu se smatrati dovoljnim za opravdanje 'razumnosti' sumnje, u odsustvu bilo kakvog konkretnog navoda, informacije ili dokaza (Akgün protiv Turske, 2021). Pojam 'razumnosti' takođe označava prag koji sumnja mora dostići kako bi zadovoljila objektivnog posmatrača u pogledu vjerovatnoće optužbi (Kavala protiv Turske, 2019, paragraf 128)", nabrojao je advokat.

Kazao je da se "po pravilu, problemi u vezi sa 'razumnošću sumnje' javljaju i na nivou činjenica". Tada se, dodaje Jovanović, postavlja pitanje da li su hapšenje i zadržavanje bili zasnovani na dovoljnim objektivnim elementima koji opravdavaju „razumnu sumnju“ da su sporne činjenice zaista nastupile.

Iz svega navedenog, kako je rekao, jasno proizlazi da standard razumne, odnosno osnovane sumnje nije formalna pretpostavka koja se jednom konstatuje i potom prestaje biti predmet sudske kontrole, već trajni uslov zakonitosti svakog lišenja slobode, koji mora postojati i biti provjerljiv tokom cijelog trajanja pritvora. Upravo zato ustavno-sudska kontrola zakonitosti lišenja slobode ne može biti svedena isključivo na procesne aspekte postupanja sudova, već nužno obuhvata i ocjenu da li su razlozi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje konkretni, provjerljivi i objektivno održivi u svjetlu ukupnih okolnosti konkretnog slučaja, poručuje Jovanović.

"U protivnom, svako lišenje slobode zasnovano na neodređenim, opštim ili stereotipnim formulacijama izgubilo bi svoj ustavni i konvencijski legitimitet, jer bi izostala suštinska provjera da li postoje stvarni i objektivni elementi koji opravdavaju zadiranje u jedno od najosjetljivijih ljudskih prava — pravo na slobodu. Upravo iz tog razloga standard razumne, odnosno osnovane sumnje predstavlja ne samo početni, već i trajni kriterijum zakonitosti pritvora, čije preispitivanje u okviru ustavno-sudske kontrole nije stvar pravne politike ili pojedinačnog stava, već obaveza koja neposredno proizlazi iz Konvencije i njene dosljedne primjene u praksi Suda u Strazburu", piše u odgovoru.

Jovanović je kazao da "ne treba gubiti iz vida" ni to da i domaće procesno pravo Crne Gore polazi od istih osnovnih vrijednosti koje afirmiše Konvencija:

"Naime, načelo istine i pravičnosti iz člana 16 Zakona o krivičnom postupku Crne Gore izričito obavezuje sud, državnog tužioca i druge državne organe koji učestvuju u krivičnom postupku da istinito i potpuno utvrde činjenice od značaja za donošenje zakonite i pravične odluke, te da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u korist. U tom smislu, pojam 'drugih državnih organa' nužno obuhvata i Ustavni sud Crne Gore kada u okviru ustavno-sudske kontrole ispituje zakonitost lišenja slobode, budući da ni jedna odluka koja zadire u pravo na slobodu ne može biti zasnovana na jednostranom ili formalnom sagledavanju činjenica."

Jovanović je rekao da upravo iz takvog procesnog pristupa "proizlazi i savremeno procesno načelo in dubio pro libertate", prema kojem svaka sumnja u pogledu postojanja zakonskih uslova za lišenje slobode mora biti cijenjena u korist slobode pojedinca, a ne u korist njenog ograničenja. Stoga standard razumne, odnosno osnovane sumnje ne predstavlja formalni uslov koji se jednom konstatuje, već trajnu procesnu obavezu koja mora biti predmet pažljive i savjesne provjere u svakoj fazi postupka, uključujući i postupke ustavno-sudske kontrole, upravo onako kako to zahtijevaju i Konvencija i domaće zakonodavstvo, rekao je advokat.

"Ostaje nada, makar i opterećena značajnom dozom profesionalnog skepticizma, da će redovni sudovi konačno pristupiti stvarnom i savjesnom čitanju spisa, umjesto njihovom pretežno formalnom razmatranju (koje ide do nivoa ignorisanja dokaza) i svoje postupanje uskladiti sa zakonima Crne Gore ali i sa standardima koji već decenijama jasno proizlaze iz ustaljene prakse Suda u Strazburu", napisao je Jovanović u odgovoru.