Ako se politika često posmatra kroz prizmu privilegija, onda je pitanje poslaničkih plata jedno od ključnih. Međutim, najnoviji podaci Parlamentarnog instituta za period 2016–2025. pokazuju da se ta slika značajno promijenila — i to ne u korist privilegija, već u pravcu njihovog smanjenja.

Foto: Skupština Crne Gore/ L.Zeković

Na početku posmatranog perioda, 2016. godine, jaz između poslanika i građana bio je drastičan. Prosječna neto zarada u Crnoj Gori iznosila je 502 eura, dok je prosječna plata poslanika bila čak 1.866,88 eura. Drugim riječima, poslanik je zarađivao gotovo četiri prosječne plate. Još dramatičniji je bio odnos sa minimalnom zaradom od 193 eura — tada je poslanička plata bila skoro deset puta veća.

To je bio period kada se s pravom govorilo o političkoj klasi kao o privilegovanoj kasti, odvojenoj od ekonomske realnosti građana.

Devet godina kasnije, slika je bitno drugačija.

Prema podacima za 2025. godinu, prosječna neto zarada u Crnoj Gori porasla je na 1.022 eura, dok je prosječna plata poslanika dostigla 2.092,20 eura. Na prvi pogled, i dalje je riječ o visokoj zaradi, ali je ključ u odnosima: poslanička plata sada iznosi oko dvije prosječne zarade, što je upola manji jaz nego 2016.

Promjena je još vidljivija kada se pogleda minimalna zarada. Današnje minimalne plate od 600 i 800 eura značajno su smanjile razliku — poslanička plata sada je oko 2,6 do 3,5 puta veća, u zavisnosti od kategorije minimalca. U odnosu na nekadašnji odnos od gotovo 10:1, to predstavlja suštinski zaokret.

Važno je i razdvojiti osnovnu i ukupnu poslaničku zaradu. Osnovna prosječna neto plata poslanika u 2025. iznosi 1.677,22 eura, što je tek oko 1,6 puta više od državnog prosjeka. To dodatno relativizuje percepciju o “ogromnim” poslaničkim primanjima, jer značajan dio razlike dolazi od dodataka vezanih za funkciju, a ne same osnovice.

Trendovi iz grafika jasno potvrđuju ovaj proces: dok su poslaničke zarade rasle relativno stabilno, zarade u Crnoj Gori — naročito nakon reformi minimalne zarade — rasle su brže, čime je jaz sistemski smanjivan. Čak i grafikon odnosa plata pokazuje pad sa oko 370% prosječne plate na oko 200%, što je istorijski minimum u posmatranom periodu.

Ovi podaci ne znače da su poslanici loše plaćeni — naprotiv, i dalje su iznad prosjeka, što je i očekivano za najviše zakonodavne funkcije. Ali znače da više nijesu izolovani od društva u kojem žive, niti predstavljaju ekstrem u sistemu zarada.

U konačnom, narativ o “preplaćenim političarima” više ne stoji u istoj mjeri kao prije deset godina. Danas je realnije govoriti o normalizaciji odnosa plata, gdje su razlike i dalje prisutne, ali više nijesu dramatične ni društveno neodržive.

A to je, možda, i najvažnija promjena: poslanici više nijesu simbol privilegije, već dio šireg ekonomskog okvira koji se — makar kada su zarade u pitanju — konačno približio građanima.