Nakon što nam se čitalac obratio tvrdeći da je njegovo dijete udaljeno dok je sa vršnjacima prodavalo ručno izrađene narukvice, ostaje pitanje koje traži odgovor: da li su dječja igra i kreativnost zaista ono što najviše ugrožava komunalni red u Budvi, ili bi pažnja institucija trebalo da bude usmjerena na probleme koji godinama opterećuju grad?

Foto: AI generated, ilustracija

Ljetnja slika Budve teško se može zamisliti bez ulične energije — turista, šetača, umjetnika, različitih inicijativa i djece koja, kao i svuda, pokušavaju da pronađu svoj mali prostor u svijetu odraslih.

Nekad se ta dječja ideja svodi na nekoliko perlica, končić, malo mašte i želju da neko primijeti ono što su sami napravili.

Upravo takva situacija bila je povod da se redakciji obrati čitalac, koji navodi da je njegovo dijete udaljeno od strane komunalnog policajca, dok je sa drugarima prodavalo ručno izrađene narukvice. Kako tvrdi, nije bila riječ o organizovanom poslu niti pokušaju da se od toga napravi ozbiljna zarada, već o dječjoj aktivnosti koja je nastala iz igre i kreativnosti.

Pitanje koje je postavio nije samo pitanje nekoliko narukvica.

Da li svaka prodaja na javnoj površini mora biti posmatrana identično, bez obzira na uzrast djeteta, okolnosti i namjeru?

Pravni okvir je jasan u jednom važnom dijelu: djeca imaju posebnu zaštitu. Zakon o radu Crne Gore propisuje posebne uslove kada je riječ o radu maloljetnika, upravo da bi se spriječilo da djeca budu izložena radu koji može ugroziti njihovo zdravlje, razvoj, obrazovanje ili da postanu sredstvo za ostvarivanje prihoda odraslih.

Takođe, prodaja robe na ulici nije aktivnost bez pravila. Javne površine imaju svoju namjenu, a trgovina podrazumijeva određene uslove, odgovornost i kontrolu.

Međutim, između slova propisa i svakodnevnih situacija postoji prostor u kojem se traži procjena.

Jer nije isto kada dijete provodi sate na ulici, kada se od njega očekuje da zaradi određeni iznos, kada iza toga postoji pritisak odraslih ili kada se dijete nalazi u situaciji koja više podsjeća na rad nego na djetinjstvo.

I nije isto kada dijete napravi nekoliko rukotvorina i poželi da ih pokaže ljudima.

Upravo tu dolazi najosjetljiviji dio priče — kako zaštititi djecu, a istovremeno ne poslati poruku da je svaka njihova inicijativa nešto što treba ukloniti.

Djeca kroz ovakve male aktivnosti ne uče samo o novcu. Uče o trudu, stvaranju, komunikaciji sa ljudima, samopouzdanju i osjećaju da ono što naprave ima vrijednost. Naravno, granica mora postojati kada bi se iza toga skrivao stvarni rad ili iskorišćavanje, ali pitanje je da li svaka situacija izgleda isto kada se posmatra iz ugla djeteta.

Institucije imaju obavezu da reaguju kada postoji problem. Ali jednako je važno da reakcija bude usmjerena prema stvarnim problemima, a ne da se svaka neuobičajena situacija automatski izjednači sa prekršajem.

Jer grad poput Budve svakog ljeta ima čitav niz ozbiljnih komunalnih izazova koji daleko snažnije utiču na kvalitet života građana i gostiju.

Tu su svakodnevne saobraćajne gužve, nedostatak parking prostora, buka, preopterećena infrastruktura, nelegalno zauzimanje javnih površina, improvizovane konstrukcije i brojni drugi problemi koji se godinama ponavljaju.

Građani često ukazuju na situacije u kojima se javni prostor koristi bez odgovarajuće kontrole, gdje se stvaraju problemi koji direktno utiču na prolaznost, bezbjednost i funkcionisanje grada.

Zato se prirodno nameće pitanje prioriteta: da li je potrebno istu energiju i strogoću usmjeriti na dječju igru i nekoliko ručno napravljenih narukvica, kao i na pojave koje zaista narušavaju red i kvalitet života u jednom turističkom centru?

Možda odgovor nije u tome da djecu sklonimo sa svakog mjesta gdje pokušavaju da pokažu kreativnost, već da naučimo da razlikujemo situacije u kojima dijete radi — od situacija u kojima dijete jednostavno stvara.

Jer nije svaka narukvica posao.

Nekad je samo — igra.