Sve više roditelja priznaje da ne čitaju naglas svojoj djeci, uprkos dokazanim prednostima ove navike za njihov jezički, emocionalni i intelektualni razvoj, pokazuju niz anketa i iskustava edukatora, prenosi N1.

Foto: Ilustracija/Pixabay

Spencer Rasel, bivši učitelj i osnivač popularnog Instagram profila Toddlers Can Read, prošle nedjelje je pitao roditelje: „Zašto ne čitate djeci?“ Odgovori koje je dobio varirali su od stida do frustracije. Neki su rekli da im je dosadno, drugi da nemaju vremena, a pojedini su priznali da ni sami ne vole da čitaju.

Mnogi roditelji, posebno mlađe generacije, imaju problem da zadrže pažnju svoje djece tokom čitanja. „Stalno me prekida“, „hoće da preskoči sve stranice“ – samo su neki od komentara. Neki uživaju u čitanju, ali im smeta ponavljanje – djeca traže istu knjigu iznova i iznova.

Prema istraživanju HarperCollins UK, roditelji iz generacije Z (rođeni posle 1997. godine) znatno ređe doživljavaju čitanje kao zabavu u poređenju sa starijim generacijama. Samo trećina djece uzrasta od pet do deset godina često čita iz zabave – znatno manje nego 2012. godine, kada je to činilo više od polovine.

Rasel tvrdi da se posljedice ovih navika već osjećaju u školama. Roditelji mu se obraćaju zbog djece starih i do 14 godina koja se još uvijek bore s osnovnim čitalačkim vještinama. „Djeca mogu satima da gledaju YouTube, ali kad im date knjigu – bježe“, kaže on.

Roditelji generacije Z suočeni su s ekonomskom nestabilnošću, rastućim troškovima vrtića (u SAD-u oko 11.000 dolara godišnje) i pritiskom svakodnevnog života. Uz sve to, ekrani su neizbježni – a upravo su oni prva generacija koja je s njima odrasla. „Ekrani zamenjuju vrijeme koje roditelji treba da provode sa djecom“, upozorava Rasel, prenosi N1.

Ljekari upozoravaju da višak vremena ispred ekrana može ugroziti dječji razvoj jezika, pažnje i empatije. Američke preporuke kažu da djeca između dvije i pet godina ne bi smjela da provode više od jednog sata dnevno uz needukativni sadržaj. Ipak, većina roditelja smatra tablet „nužnim zlom“ kada dijete odbija knjigu.

Dona Daf, profesorka patologije govora, kaže da djeca koja ne čitaju kod kuće često dolaze u školu s manjim fondom riječi, što utiče na cjelokupan uspijeh. „Knjige su izvor bogatog jezika“, kaže ona.

Beki Kalsada iz Udruženja školskih bibliotekara SAD-a podsjeća da roditelji ne moraju da provode sate u čitanju. „Čak i pet minuta, knjiga s nekoliko riječi i slika, može biti dovoljna za početak.“ Dodaje da čitanje ne mora da znači čitanje svake riječi – dovoljno je razgovarati o slikama ili pustiti dijete da samo ispriča priču, navodi Guardian.

„Pratite interesovanja svog djeteta“, zaključuje Daf. „To je najbolji put ka ljubavi prema čitanju.“