Donošenje Zakona o upravljanju državnim preduzećima ne predstavlja automatski napredak niti garantuje profesionalizaciju menadžmenta, ocijenio je profesor dr Vasilije Kostić, ističući da bez snažnih i nezavisnih institucija svaki novi propis može ostati mrtvo slovo na papiru. On upozorava da će stvarni dometi reforme zavisiti od spremnosti da se rezultati rada stave ispred partijskih interesa i od dosljedne primjene zakona.

 

Foto: PR Centar

“Da bi bilo koji zakon, pa i ovaj, dao očekivane rezultate i proizvodio željene posljedice mora da postoje izvjesni društveno-ekonomski, politički, kulturni i institucionalni preduslovi koji imaju sublimirajući izraz u onome što zovemo „snažnim i nezavisnim institucijama“. Ukoliko toga nema – ukoliko nema neophodnog nivoa društveno-političke svijesti objektivizovane u formi „snažnih i nezavisnih institucija“ koje garantuju primjenu – paradoksalno, svaki novi zakon je na izvjestan način prilog novom bezakonju – otvara nove mogućnosti za nezakonito postupanje i istovremeno potvrđuje da takvo postupanje postoji pa ga treba otkloniti”, naglašava Kostić.

Tako, kako kaže, donošenje zakona u odsutstvu preduslova za njihovu primjenu, u stvari, unazađuje pravni sistem oduzimajući mu kredibilitet i izvodi ga iz sfere koridora kojim treba da se kreće demokratski razvoj društva.

“Izlazi da donošenje zakona ( bez obzira na napor, trud, rad i iskrenu želju za unapređenjem postojeće prakse) samo po sebi nije nužno pozitivna aktivnost već konačnu ocjenu cijelom procesu daje vektor uticaja koji na kraju dominira. Razumije se, svakako, stepen neizvjesnosti u pogledu konačnih rezultata, a koji je skopčan s novim rješenjima, nije, niti bi smio biti, razlog da se odustane od zakonodavne i druge slične aktivnosti kojom se želi unaprediti postojeća praksa i korigovati trenutno stanje”, rekao je on.

Prema njegovim rijelima ne bi trebala biti upitna želja Vlade za promjenom kada je u pitanju menadžment državnih firmi i ako, nesumnjivo, stoji činjenica da je potreba za promjenom iznuđena, prije svega, potrebom usklađivanja zakonodavstva u procesu pridruživanja EU kao i sve većom izloženošću javnih finansijama troškovima nadoknade minusa državnih preduzeća.

“Da nije tako ne bi ni postojao mehanizam nagrade partijskim kadrovima čelnim pozicijama državnih firmi, a samim tim ni potreba za ovim zakonom. Ovako, partije usluge svojih kadrova „plaćaju“ upravljanjem državnim kapitalom i upravljačkim pozicijama u institucijama sistema u mjeri koja znači legitimizovanje krajnje štetnog gotovo monstruoznog procesa „podjela funkcija po dubini i širini“ i pravo njegovog građanstva. Ako nam se, može biti, izrečene konstatacije učine oštrim te time neadekvatnim ili prenaglašenim i želimo da ih osporimo onda najprije moramo dati smislen odgovor na suštinski važno pitanje: iz kog su razloga na čelu državnih firmi i najvećeg broja institucija od značaja isključivo partijski ljudi?”, ističe prof, Kostić.

Kako god, dodaje on, orijentacija na promjenu ka profesionalizaciji menadžmenta je pozitivna i ako, vjerujem da će njena realizacija biti vrlo upitna, spora, teška, a napredovaće puževim koracima u dinamici korak naprijed dva nazad iz razloga koje sam naveo na početku teksta.

“Nagle i drastične promjene nijesu svojstvene promjenama u društveno-političkim i ekonomskim odnosima ( mimo revolucionarnih promjena) naročito kada preduzete promjene imaju tendenciju da mijenjaju etablirane ( postojeće) interesne strukture kada, fizičkim rečnikom rečeno, zakrivljuju prostor-vremensku interesnu sferu. Bi bilo naivno očekivati njihovo skoro ostvarenje željenih promjena jer se promjene tog karaktera realizuju evolutivno, korak po korak u dugom roku i po pravilu su inkrementalne ( dodavajuće ). Čak i takve promjene se ne realizuju bez pritiska „biračke javnosti“ koja je za političke subjekte jedino relevantna. Mimo te javnosti druge ih slabo zanimaju što nije neobično jer ih ta javnost stavlja na pozicije koje žele na pozicije vlasti”, ocijenio je Kostić.

On pojašnjava da dokle god gubitak odanosti članstva i potencijalnih glasača ( potencijalna šteta za partije) bude veći od simpatija javnosti zbog sprovođenja promjena ( potencijalna korist za partije), dotle će procesi koji nose promjene kao što je i profesionalizacija menadžmenta državnih firmi više biti fingirani nego stvarni i više biti obmana nego realnost.

“U suštini, stanje će se postupno mijenjati na bolje, a to je za početak dovoljno. Ključno je važno da je proces otvoren. U tome je njegova najveća buduća dobrobit, jer poslije tog čina taj proces postaje gotovo ireverzibilan ( nepovratan) – više nema nazad” jasan je Kostić.

 
U opštem, napominje, kada se govori o primjeni zakona, razumljivo, njihova efikasnost i efektivnost dominantno zavisi od samog mehanizma primjene zakona odnosno kvaliteta njegovih instrumenata kojima se zakon čini manje ili više praktičnim za primjenu, manje ili više poželjnim.

“Ključni mehanizam u sprovođenju promjene u upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države odnosno u profesionalizaciji menadžmenta morala bi biti ocjena rada odbora direktora i izvršnih direktora preduzeća temeljena na relevantnim dokumentima – izvještajima o poslovanju ( bilans stanja, uspjeha, bilans novčanih tokova, promjena na kapitalu), a ne na bilo čemu drugom. Dokle god se ocjena rada odbora direktora i izvršnih direktora ne bude temeljila na ovim izvještajima, a oni prezentuju ostvarene rezultate u upravljanju preduzećem, dotle će proces izbora menadžmenta biti fingiran odnosno „politički kontaminiran“. Onog momenta kada se rezultati budu počeli „pitati“ i oni budu presudni u selekciji kadrova, tada će proces biti na putu ozdravljenja i imaće svoj pravi smisao i društveno – korisnu ulogu”, istakao je Kostić.

On naglašava da kriterij „rezultati“ ima ogromnu socijalnu funkciju jer društvo postavlja na osnove progresa, nagrađuje zalaganje i sposobnost i šalje poruku da od sopstvenog zalaganja i sopstvenih rezultata zavisi lična pozicija svakog pojedinca u društvu i u krajnjem njegova budućnost.

“Sva prosperitetna društva počivaju na ovoj jednostavnoj činjenici. Standard odgovornosti za postignute rezultate postoji gotovo svuda u poslovnom svijetu i neumitno slijedi logiku poslovnih rezultata. Uspjeh se nagrađuje, a neuspjeh znači opoziv. U slučajevima kada rezultati nijesu dobri, a plod su okolnosti, a ne sumnjivih radnji – ne treba otvarati hajku na ljude ( kako to mi znamo da radimo). Hajka, kojoj smo toliko skloni ( a zbog nje dobrim dijelom nerazvijeni i zaostali) obeshrabruje i one koji imaju znanja i odgovornosti, prije svega, i koji bi mogli unaprediti stvari, ali nijesu spremni da se upuste u nešto što bi moglo rezultirati javnim linčom. U arbitrarnom sistemu kao što je naš u dobrom dijelu, gdje činjenice nijesu relevantne već politički interes, ostaćemo bez sposobnih kadrova kojih i onako nema mnogo”, upozorio je Kostić.

Ako, dakle, dodao je on, rezultati nijesu dobri tokom razumno dugog roka ( ne tokom prekratkog jer za rezultate treba vrijeme) onda se treba zahvaliti menadžmentu i tražiti druge.

“Suprotno, dobre rezultate treba dobro platiti bonusima ali ex post (po završetku) a ne ex ante ( unaprijed) kako se kod nas čini. Kako, se dakle, riješiti partijskog zapošljavanja? Načelno, da bi riješili bilo koji problem neophodno je tačno utvrditi njegove uzroke. Ukoliko se u tome griješi onda su i rješenja pogrešna i sama postaju dio problema. Dakle, partijsko zapošljavanje nije uzrok ono je posljedica pa, ukoliko se bavimo rješavanjem posljedice, to je kao da skidamo temperaturu, a glavnim uzrokom – upalom, se ne bavimo. Dakle, potrebno je da otklonimo ili makar djelujemo na otklanjanje uzroka partijskog zaposljavanja pa će njihovim uklanjanjem i ono biti smanjeno ili ukinuto. Kako to učiniti? Da li je za to dovoljan zakon? Odgovor je dat u uvodnom dijelu teksta”, rekao je Kostić.

Kada, napominje on, kao društvo razvijemo nezavisne mehanizme kontrole – snažne, nezavisne institucije koje će se brinuti o poštovanju pravila i koje će nas štititi od nas samih i zloupotreba političara – tada će i sankcije za kršenje pravila biti dovoljno oštre i djelotvorne – štitiće činjenice, a ne zloupotrebu činjenica kako se to danas čini.

“I skoro da je nevjerovatno da mi kao građani učestvujemo u tome i pristajemo na tu vrstu političke zloupotrebe ne razmišljajući da time, pored ostalog, održavamo i hranimo sistem koji tjera našu djecu odavde, a za eventualni ostanak u zamjenu im nudimo licemjerstvo i podaništvo. Nije neki izbor zar ne? Još je Anštajn govorio da se problem ne može riješiti na nivou znanja na kome je nastao. Za njegovo rješenje je potrebno novo znanje, novo mišljenje – novi, viši nivo. Dakle, samo mi možemo promijeniti sopstvenu starnost time što ćemo kroz izgradnju kredibilnih institucija mijenjati sebe i svoju stvarnost i na taj način prinuditi političare da služe našim interesima, a ne da mi služimo njima i njihovim interesima, kako sada stvari stoje”, kaže Kostić.

Ako, upozorava, prihvatimo da su naše institucije oblik naše društvene svijesti onda nam mora biti jasno da dokle god su one na nivou na kome su, da je takvo stanje odraz preovlađujućeg nivoa naše društvene svijesti, naše volje, nas samih a ne nekog drugog.

“A ona – društvena svijest se ne mijenja preko noći – naprotiv, to je dug i mukotrpan proces sa neizvjesnim ishodom. Upravo zbog te činjenice samo se mali broj zemalja u svijetu kreće „uskim koridorom“ demokratskog razvoja i opšteg napretka”, smatra on.

Primjena zakona, pojašnjava Kostić, kao i svaka promjena, će se suočiti sa skrivenim opstrukcijama u mjeri koliko njegova primjena bude štetila uspostavljenim partijskim interesima u to nema nikakve sumnje.

“Ona ( primjena zakona) će prolaziti kroz faze etabliranja novog mišljenja: ismijavanje, opstrukcija i na kraju se može računati na prihvatanje, pod uslovom da se bude sistematski i bezuslovno insistiralo na njegovoj primjeni. Međutim, upravo u tome i jeste ključ. Slabe institucije su upravo slabe jer ih ne karakteriše bezuslovnost, slijepo i predvidivo funkcionisanje već selektivno i „racionalno“ uslovljeno interesima političkih partija i drugih društvenih grupa”, jasan je on..

A, što se tiče „domaćinskog“ upravljanja kapitalom koje možemo često čuti, navodi Kostić, treba reći da taj odomaćeni epitet ( opet od politike) predstavlja jedno krajnje neadekvatno pojednostavljenje odnosno komparaciju koja izaziva zabunu.

“„Domaćinskog“ upravljanja tuđim kapitalom nema zbog takozvanog odnosa – u teoriji poznatog kao Principal- Agent, što će reći da menadžment ( Agent) ima svoje ciljeve različite, često i protivurječne ciljeve od države ( Principala, vlasnika). No, to ne znači da se menadžment neće ponašati u cilju unapređenja upravljanja, a time zaštite i uvećanja kapitala, već samo da se nikada tuđom imovinom ne može upravljati kao svojom u smislu posvećenosti i odgovornosti, što je dobro znati kako se ne bi gajila nerealna očekivanja i od menadžmenta državnih preduzeća”, zaključio je Kostić.