Emocije su naši znakovi pored puta i naše smjernice koje  nastaju u našem kontaktu sa sredinom i obavještavaju nas kako se lično mi osjećamo povodom date situacije, osobe ili događaja, istakla je za Kolektiv psihološkinja Jelena Pejović.

Foto: Ustupljena fotografija, Jelena Pejović; Pixabay (kolaž)

Piše: Almina Muković

Često u društvu nailazimo na ljude koji kriju svoje emocije, glume sreću, zato što „tako treba“, nesvjesni koliko to šteti upravo njima.

Zbog smo sa psihološkinjom razgovarali o nastanku emocija, njihovom skrivanju i potiskivanju.

„Nijedno potiskivanje emocija/osjećanja nije dobro. Naš organizam nekada da bi nas odbranio od preplavljivanja emocijom, pomoću mehanizama odbrane, potisne naše emocije da bi mogli funkcionisati. Ali one uvijek nađu izlaz vani (tegobe, snovi, strahovi, uvjerenja...)“, objasnila je ona.

Često emocije dijelimo na pozitivne i negativne, što je, prema njenim riječima, pogrešno, jer „svaka emocija ima i pozitivnu i negativnu stranu“.

Razloga zbog kojih mnogi mladi sve više skrivaju emocije je mnogo, a najčešće dolaze iz porodice.

Foto: Ilustracija, Pixabay

Depresija i/ili anksioznost, ističe psihološkinja, nastaju kao uticaj svih sfera na osobu: sama ličnost u cjelini, predispozicije, uvjerenja, sredina, traumatski događaji itd. Emocije uvijek ukazuju osobi kako se osjeća i da li je potrebno nešto mijenjati. Ono što emocije u ovim, i svim tegobama/poremećajima, rade, dodaje ona, jeste da produbljuju i ne dozvoljavaju osobi da funkcioniše dok ih ne riješi.

Da li je i koliko korisno tješiti sebe frazama „moglo je biti i gore“ i ubjeđivati sebe da smo dobro kada nijesmo?

„Uvijek se treba voditi floskulom „Svakom je njegova muka najveća,“ pa samo tješenje „Moglo je biti gore“ ima kontra efekat i ljutnju“, kazala je Pejović za Kolektiv.

Poenta prevazilažnja emocija, dodaje ona, nije ubjeđivanje sebe da smo dobro kada nijesmo, nego da mi to možemo prebroditi. Nekada ni ne znamo kako, ali znamo da možemo. Težimo razrješenju, težimo pomjeranju i otpuštanju.

„Svi mi imamo svoju bol koju smo spoznali i prolazeći kroz životna iskustva postajemo mudriji i jači.“

Kada se osjećamo loše, često se prejedamo, a da li znate šta je emocionalno prejedanje?

Foto: Ilustracija, Pexels

Naša sagovornica objašnjava.

„Emocionalno ili kompulzivno prejedanje nastaje kada osoba velikim unosom hrane pokušava da izazove trenutno dobro raspoloženje i kompenzuje negativne emocije koje u tom trenu osjeća (stid, tugu, strah, bezvoljnost,...)“.

Unešena hrana pokreće metabolizam i hormone u našem organizmu, i imamo trenutan osjećaj boljeg raspoloženja. Kako vrijeme prolazi da bi održali isti osjećaj, potrebna je veća količina hrane i osoba nesvjeno uplovi u ogromne količine hrane i sve češćim epizodama prejedanja.

Dramiš, samo si previše emotivan, riječi su koje smo svi čuli ili uputili nekome.

„Previše emotivne osobe su hipersenzitivne osobe, i one osobe koje nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Hipesenzitivne osobe imaju urođenu predispoziciju da su osjetljiviji na stimuluse iz svoje sredine, i kažemo da osjetljiviji od drugih. Dok druga grupa, nedovoljno razvijena emocionalna inteligencija, ima problem da prepozna, izrazi i kontroliše svoje emocije“, navela je psihološkinja.

Nekada i kada nam je sve potaman osjećamo da nijesmo srećni, šta je uzrok tome?

Foto: Ilustracija, Pexels

„U tom slučaju postoji nešto ispod površine i potrebno je naći izvor, ne moraju uvijek biti traume i da je u naše najveće dubine. Nekada je dovoljan neki nesklad u nama da napravi taj mali trn što nam ne da mira“, objasnila je Pejović.

Kada govorimo o partnerskim odnosima, prvo pomislimo na ljubav, a kasnije i na ljubomoru. Mnogi smatraju da je ljubomora, u granicama normale, dokaz ljubavi.

Prema riječima pejović, ljubomora je uvijek naša nesigurnost. Osnova ljubomore je strah od ostavljanja, gubitka partnera, pa radimo sve da to zaustavimo.

„Ljubomorom uvijek napravimo kontraefekat - osobu udaljimo od nas, sebi zagorčamo život izigravajući detektiva. Kada postoji prevara, zapostavljanje ili odbacivanje, pravljenje ljubomornih scena nije rješenje, jer nije više ljubomora, već povrijeđenost. Zato sami izlivi su najštetniji za osobu koja je osjeća“, naglašava ona.

Poslije ljubomore i naglašenih osjećanja, postoje i one osobe za koje kažemo da su emocionalno nedostupne.

Foto: Ilustracija, Pexels

„Emocionalno nedostupne su osobe koje imaju problem u dijeljenju svojih emocija i prihvatanju tuđih prema njima. Ove osobe su tokom svog života najčešće imale stroge/rigidne roditelje, emotivnu hladnoću, zabranu ispoljavanja emocija i emocije su se podrazmjevale“, objasnila nam je psihološkinja.

Roditelji su, dodaje ona, osnova kako će dijete naučiti da izažava svoje emocije. Njihov stav prema emocijama i kako se nose sa emocijom svog djeteta zauvijjek ostaje u djetetu stvarajući njegove osnove i prva iskustva.

Za kraj smo pitali psihološkinju da za Kolektiv otkrije „magični trik“, kako da se nosimo sa tugom i bolom.

„Kao i svaka emocija, tuga je zdrava i neophodna“, navodi ona.

Kako kaže da nema tuge, ne bi spoznali sreću i obratno. Ono što je najvažnije u nošenju sa tugom i bolom da budemo nježni i razumni prema sebi i damo sebi vremena.

„U slučaju da vidimo da nas koči i ne da da funkcionišemo, treba se javiti za pomoć psihologu ili psihoterapeutu“, zaključila je Pejović.