Iako danas picu automatski vežemo za Italiju, tačnije Napulj, malo je poznato da korijeni ovog jela sežu mnogo dalje – i mnogo ranije – nego što većina ljudi misli.

Foto: YouTube screnehsot/ Pixabay.com 

Još u antičkoj Grčkoj, prije više od 2.500 godina, pekao se plakous – ravni hljeb premazan maslinovim uljem, bijelim lukom i začinskim biljem. Rimljani su tu ideju preuzeli i unaprijedili, praveći panis focacius, hljeb pečen direktno na ognjištu. Nije imao paradajz, jer – i ovo je ključna stvar – paradajz u Evropu stiže tek nakon otkrića Amerike u 16. vijeku.

Tek tada počinje prava evolucija pice. U Napulju, tada siromašnom gradu, paradajz se prvi put koristi kao jeftin dodatak tijestu, i to za radničku klasu. Ironično, jelo koje je danas simbol luksuza, tradicije i “italijanskog identiteta” bilo je hrana za siromašne.

Još jedna manje poznata činjenica: prva picerija na svijetu, Antica Pizzeria Port’Alba, otvorena je 1738. godine – ali ne kao restoran, već kao ulična pekara koja je picu prodavala “na komad”, često na veresiju.

A moderna pica kakvu danas poznajemo? Nju su globalnim fenomenom učinili italijanski emigranti u SAD-u, posebno u New Yorku i  Čikagu. Upravo tamo nastaju stilovi pice koji danas dominiraju svijetom – od tanke njujorške do duboke čikaške.

Dakle, iako je Italija bez sumnje dala pci identitet i ime, njena priča je zapravo mješavina kultura, migracija i slučajnih istorijskih obrta. Možda je baš zato pizza jedno od rijetkih jela koje cijeli svijet smatra – svojim.